Uzimanje nutritivne anamneze je postupak prikupljanja informacija o navikama vezanim za ishranu, kvantitetu i kvalitetu unete hrane. To je definicija.

U praksi to izgleda ovako: kada neko dođe po savet o ishrani, cilj je da od te osobe saznate kako i gde se hrani, da li i kako sprema hranu, način konzumiranja obroka, koje namirnice najčešće, kako pripremljene i kombinovane koristi  itd. Pitanja je mnogo, ali to je najefikasniji način da se otkriju nepravilnosti u ishrani kako bi korigovanjem uzroka, uticali na prevenciju nastanaka ili tretman posledica među kojima su najčešće tzv. tihe ubice: gojaznost, povišen pritisak, hiperlipemije i dr. Nekada je teško otkriti uzrok problema, naročito ako osoba slabo sarađuje u smislu da ne shvata značaj postavljenih pitanja i iskrenih odgovora na iste.

Definitivno mi je, kao savetniku za ishranu, najteže kada sagovornici na pitanje da li su razmišljali o važnosti i uticaju ishrane na zdravlje, kratko i brzo odgovore sa „Ne“. Optimistično pomislim da me nisu dobro razumeli (mada važim za osobu koja govori jasno i glasno), i nastavim: „Obraćate li pažnju šta i kada pojedete?“. Često je odgovor na ovo pitanje: „Pa, iskreno i ne baš“.

Telo vs auto/mašina

Da mi se ovo desilo jednom u praksi, svakako bih zapamtila, ali ne bih, što bi rekli mladi, dramila. Ali, na žalost, takav odgovor nije redak. Da li je moguće da, danas kada smo već uveliko u 21. veku toliko pažnje poklanjamo raznim mašinama, a tako malo sebi? Svaki iole odgovoran vozač mnogo više pažnje poklanja automobilu: koje gorivo troši, koje je najbolje ulje, kada treba obaviti tehnički pregled i registraciju, ne propušta se promena ulja u motoru na 8-10.000 kilometara… Dame tačno znaju koja je veš mašina ili mašina za suđe najisplativija. Znaju koji je deterdžent najbolji („koji nema puno sode“), u kojoj koncentraciji se stavlja, koliko često se čisti filter… Sve znaju, svaka im čast!

Ako danas toliko pazimo na mašine, kako to da najkompleksniju i najsavršeniju od njih –  naše telo, toliko zapostavljamo? Naši stari su vodili računa o ishrani: znalo se za posne i mrsne dane, za „jaču“ hranu kad su radovi u polju, za slatkiš samo kad je neka proslava, uz nedeljni ručak itd. I, tada je bila kriza, pa su se jela jednostavna jela i u određenim količinama. Danas dete pojede više od tate, slatkiši se unose svakodnevno, fizička angažovanost je u opsegu od minimalne do nikakve, pije se više gaziranih napitaka nego vode… a posledice vidimo svuda oko sebe i čitamo u izveštajima o zdravstvenom stanju nacije.

Stvarno nije teško 🙂

Verovali ili ne, svi imaju razlog za zapostavljanje ishrane, jednog od tri najvažnija životna procesa (pored disanja i uzimanja vode). Možete pročitati: Da li je nemoguće moguće?. Da, razlog uvek postoji! Najlakše ga je naći u moru izgovora. Ali, samo jedan dobar razlog za promenu/akciju može nadjačati sve izgovore. Verujem u izreku da „Ko ne želi, nađe razlog, a ko želi nađe način“. Jer, zaista šta može biti važnije od nas samih? Ovde ne mislim na egoistični pristup „samo ja“, već ako pazimo na sebe i ako smo dobro, bićemo dobri za porodicu, okolinu, posao i sve ostalo. Pazeći na ishranu, u smislu kad, šta i kako jedemo, kao i bavljenjem umerenim fizičkim aktivnostima (šetnje, lagane vežbe, vožnja bicikla, plivanje…) postajemo i ostajemo produktivniji kojim god poslom da se bavimo.

Radnik vs penzioner

U moru izgovora za promene, ljudi se često žale na nedostatak vremena. Tako, na primer kada naglasim da je dobro žvakanje jako bitno za proces varenja, zaposleni navedu da žure, imaju puno obaveza i nemaju vremena da jedu polako. Kada istu preporuku kažem ljudima koji su odavno u penziji, oni odgovore: „Navikao sam da jedem brzo dok sam radio“. Šta kažete za ovaj primer? Ima ih puno, ne brinite… I, sada da li zaposleni treba da čekaju da odu u penziju kako bi se posvetili sebi. Ili, da li penzioneri treba da prihvate da se stečene navike ne mogu promeniti? Ja se ne slažem sa iznetim predlozima, jer zaposleni treba da brinu o sebi, kako bi bili produktivni i očuvali zdravlje, a penzioneri kako bi kvalitetno uživali u plodovima svoga rada.

To je uvek odličan uvod u prelepu priču o ishrani koju pričam u individualnim konsultacijama, ali i radionicama. Važno mi je da ljudi čuju da postoje različiti stavovi o ishrani, a samo oni odlučuju koje će prihvatiti. Mišljenja sam da ishrana nije i ne sme da bude skup zabrana, već zbir mogućnosti i izbora namirnica koje, pored nutritivnih i energetskih materija, treba da pruže i osećaj zadovoljstva i prijatnosti. Srećna sam kad vidim da se ljudi obraduju kad čuju tako nešto, i uživaju slušajući o ishrani, makar toliko koliko ja uživam pričajući o ovoj temi. Kruna našeg zajedničkog truda je kad posle nekog vremena vidimo rezultate korigovane i unapređene ishrane.

Prijatno Vam želi,
Snežana