Da li je nešto malo ili mnogo, bilo o čemu da se radi (kišni/sunčani dani, cene nameštaja/hrane/odeće/obuće/tašni, unos vode, namirnica…), stav je svakog od nas i uglavnom se razlikujemo kada dajemo svoje mišljenje o svemu navedenom. Na primer, kulinarski recepti u kojima se navodi: „dodati malo brašna/soli/šećera…“ ili čega god drugog, mogu biti nepouzdani, ako se ne daje makar približna mera (pola kašičice, manje od supene kašike i sl. Jer, šta je „malo“ za vas, mene, autora recepta? Dakle, „malo“ kao mera je diskutabilna. Postoje merne jedinice poput: grama, kilograma, litra, decilitra, mililitra… Priznajem i supene, kafene kašike, čak i prstohvat kao mera – može 🙂

Šta me je inspirisalo za priču o veličini?

Prema statističkim podacima svako peto dete u Srbiji je gojazno. Pogledajte oko sebe i uverićete se da je tako. Ono što se ne vidi, bar ne na prvi pogled, jeste kakve su naše navike vezane za ishranu. Ne volim izmišljene priče, fiktivne situacije i nestvarne likove radi ilustarcije toga šta (ne)treba ili kako (ne)treba. Volim stvarne, životne priče o svemu, pa i o ishrani. Dobre i loše stvari se dešavaju tu, oko nas…

Ili, o gojaznosti dece na malo drugačiji način…

Često me pitate kako izgleda rad porodičnog nutricioniste u svakodnevnoj praksi i moj odgovor je: raznovrsno. Ukoliko govorimo o gojznosti kod dece, dobrih primera kada roditelji odlično sarađuju i predstavljaju podršku detetu koje ima problem uzrokovan ishranom ima puno. To je odličan osnov za jednu uspešnu nutritivnu intervenciju. Ipak, navešću primere koji pokazuju da roditeljska saradnja nije uvek nešto što se podrazumeva (naravno, bez ličnih podataka), uz iskrenu želju da će nekome pomoći vidi problem iz drugog ugla, uputi na razmišljanje i da se pokrene u akciju.

Navedeni primeri su stvarni i izabrani metodom slučajnog izbora.

Slučaj oca i ćerke

Bili su mi pre par dana u ordinaciji otac i ćerka. Pacijent je bila ćerka (13 godina, 85 kg; pročitajte više o uhranjenosti dece i odraslih). Nakon upoznavanja, uvodne priče, i izdejstvovanog prvog osmeha kod devojke koja je došla da rešimo njen problem (Yes! za osmeh, mislim se ja), pitam je šta najčešće jede za užinu kada ide u školu pre podne. „Pljeskavicu“, odgovori devojka odmah i iskreno. Normalno kad su oko njene škole dve ćevabdžinice, palačinkarnica i pekara, pomislih i upitah: „Da li si razmišljala,  je li pljeskavica dobar izbor za devojku koja celo pre podne sedi u školi?“ Devojka je taman čula pitanje i tek otvorila usta da odgovori, kada se njen otac javi sa: „Znate, pljeskavica je mala!“  Ćerka je pogledala njega, zatim mene i nije ništa odgovorila.  „Za nju je očigledno velika, zar ne?“, kažem ocu i krećemo  težim putem, koji podrazumeva najpre rad sa roditeljima, koji treba da budu glavni saradnici na putu promene nutritivnih navika kod dece.

Slučaj majke i ćerke

Kad smo kod “saradnje”, evo još jedne priče iz ordinacije. Majka je došla sa detetom (4 godine) koje ima težinu učenika trećeg razreda OŠ. Prvi susret nije dugo trajao, jer je dete došlo nakon posete zubaru i slabo je sarađivala. Upoznale smo se, izmerila joj telesne visinu i težinu, uradila brzu nutritivnu anamnezu i dogovorila se sa majkom za par početnih korekcija u ishrani. Na zakazanu kontrolu su došle raspoložene, što me je navelo da zaključim da nije nadvladao negativni utisak bolne zubarske intervencije 🙂 Radost nije potrajala dugo, jer je majka počela da “hvali” devojčicu kako joj je za kuvano jelo rekla: “Ja ti to neću jesti!” Upitah: “A, Vi? Kako ste reagovali?” Majka je, uz širok osmeh rekla: “Ja  sam se toliko smejala… Kako mi je samo odgovorila, kao matora!”  Zatim, je nastavila sa navođenjem događaja koji su obeležili proteklu sedmicu: vriska u prodavnici dok joj nije kupila grickalice, slatkiše i sok, i kako se napravio porodični lobi spašavanja čim su čuli da je dete bilo kod nutricioniste. Verovali ili ne, to se zaista desilo i dešava ne tako retko da članovi uže i šire porodice ne samo da ne podržavaju i ne učestvuju u pomoći detetu sa problemom (slažete se da je gojaznost problem), već sve dogovore opstruišu.

Navela sam samo dva primera iz svakodnevne prakse koji pokazuju kako start može biti težak. Ne brinite, pozitivnih primera dobre saradnje sa roditeljima ima dosta, ali o njima u drugom prilogu. Danas biram teške teme, jer su i one delovi života. Ako o njima ne govorimo i ne pišemo to ne znači da ne postoje.

Gojaznoj deci nije lako

Gojaznost kod većeg broja dece je uzrok brojnih fizičkih  ograničenja: teže se kreću, pri sportskim aktivnostima zglobovi su više opterećeni i češće su povrede koštano – mišićnog aparata, ponekad imaju povišen krvni pritisak, hiperlipemije (povećane masnoće u krvi), dok se dijabetes tipa 2 pojavljuje u sve ranijem uzrastu itd. Inače, do pre tri decenije ovaj oblik šećerne bolesti (dijabetes tipa 2) nazivan je staračkim, jer se javljao uglavnom kod starijih osoba.

Pored uticaja na fizičke karakteristike, gojaznost utiče na psihičke, socijalne i druge aspekte deteta i njegovog života. Dete se ređe druži zbog osećaja manje vrednosti usled komentara vršnjaka koji se odnose na fizički izgled i često su surovi i uvredljivi. Nerazvijen socijalni život utiče da dete više vremena provodi u kući, manje se kreće, više sedi/leži i hrana mu je  dostupnija. Tako se početna situacija sve više komplikuje…

Zbog pritiska okoline (roditelja, vršnjaka…) deca ponekad krenu da menjaju ishranu, ali ti pokušaji najčešće budu pogrešni: gladovanje, unos svega par namirnica, obavezno niskokaloričnih, konzumiranje samo različitih tečnosti itd. Na žalost, ovi pogrešni pokušaji dovode do novih razočarenja zbog neuspeha, koji je realan, jer takvi režimi ishrane nisu održivi. Onda se, usled iscrpljenosti organizma zbog hipoenergetske i monotone ishrane, javlja velika glad, zatim prejedanje, a nakon toga i osećaj kajanja, ljutnje na sebe, daljeg pada samopouzdanja i povlačenja u sebe.

Pored navedenog, uticaji medija i društvenih mreža  umnogome otežavaju gojaznoj deci, jer postavljaju nerealne ciljeve i uzore. Fotografije su često obrađene i ne prikazuju realno stanje i pravi izgled tela. Reklamiranje proizvoda i napitaka je svakodnevno i kontinuirano: stalno se nešto žvaće, gricka, toči, pije… Ako znamo glavne karakteristike adolescencije (tokom ovog perioda odigravaju se brojne fizičke, biohemijske, psihološke i intelektualne promene kod dece) onda ne treba da čudi laka povodljivost za brzom hranom, energetskim i gaziranim napicima i drugim proizvodima, a zatim za čarobnim – brzim, jednostavnim i lakim načinima mršavljenja.

Roditeljima gojazne dece nije lako

Zaista je tako, ali je njihova  podrška deci od velikog značaja! Bez razumevanja, podrške i saradnje roditelja ne može se napredovati na dugom putu promene. Te promene obuhvataju mnoge aspekte: odnos prema hrani, hranjenje kao proces, jačanje samopouzdanja, odvajanje emocija od hrane, izbor, nabavku, pripremu i kombinovanje namirnica…

Nisu retki roditelji koji ne shvataju suštinu problema gojaznosti i koji samo žele da dete nije gojazno, ali pri tome ne prihvataju da se suoče sa problemom i krenu sa promenama koje su neophodne. Veoma je važno da cela porodica bude uz dete: u teoriji i praksi. A, praksa podrazumeva prihvatanje promena koje nisu usmerena samo ka detetu, već treba da važe i za sve ukućane. Na primer: treba spremati jela koja će svi konzumirati (ne kuvati posebno za gojazno dete), ne nabavljati gazirane i energetske napitke. Ponekad se roditelj pobuni “Šta kad neko dođe, čime da ga poslužim?” Nabrojim bar pet alternativnih posluženja i upitam: “Ko Vam je sada važniji: gost ili Vaše dete?” Ako na vreme ne shvate i ne odreaguju, kasnije često bude prekasno. Ukoliko se gojaznost ne izleči u adolescenciji, većina njih ostane gojazno i posle u odraslom dobu. Roditeljima stvarno nije lako, ali rekla bih da je ključna reč: ODGOVORNOST. Odgovornost da učinite najbolje za svoje dete.

Još o veličini, ali ne problema nego o uzrocima problema

Naravno da je bitna veličina porcije, ali važno je i šta dete jede, kako u kući tako i za školsku užinu. I, koliko je „malo“ zapravo mnogo najbolje govori podatak da ukoliko osoba unosi kalorija tačno onoliko koliko iznosi energetski rashod, odnosno potrošnja (koji predstavlja zbir kalorija potrebnih za bazalni metabolizam i fizički rad/aktivnost) i SAMO jedan jafa keks svakodnevno – za godinu dana osoba će imati 2,4 kg više! Pazite, samo jedan keks dnevno više od utvrđenih potreba!

Udahnite duboko, sledi još primera:

Veličine porcija se vremenom menjaju, na žalost na više (pazite: povećavamo unos kalorija, a smanjujemo fizičku aktivnost i kako da ne dođe do zapleta?!), pa je tako energetska vrednost hamburgera pre tri decenije iznosila oko 330 kalorija, dok današnji hamburger ima prosečno oko 580 kalorija. Dakle, oko 250 kalorija više unosi današnje dete u odnosu na dete pre trideset godina. Ako znamo da su današnja deca mnogo manje aktivna nego pre, da li je neko još uvek iznenađen što imamo epidemiju gojaznosti? Suština problema gojazne dece, ali i odraslih je: više kalorija unosimo, manje trošimo. Da li sada drugačije gledate na izjave dece i odraslih: malo zašećerim čaj/kafu, pojedem samo dva-tri keksića uz čaj/kafu, popiću voćni jogurt za doručak: to je zdravo, voćni kolač ima malo  kalorija, pa se može više pojesti, popijem ponekad gazirani  sok… Da, kad smo kod gaziranih sokova, ovo moram da vam ispričam i pokažem. Moja sestra je pre oko tri decenije osvojila nagradu na čuvenom Oktobarskom salonu i tada su nas poslužili sa, u to vreme ekskluzivnim sokovima (nisu bili u slobodnoj prodaji, verovali ili ne): Coca cola, Sprite, Pepsi… Konzerve smo sačuvale i koristile za držanje olovaka i flomastera. Danas ih koristim na predavanjima i radionicama u edukativne svrhe. Pogledajte limenke od pre 3 decenije i današnje.

Šta kažete? Slika govori više od hiljadu reči…

Manje su sadržavale 150 ml, a današnje 330 ml: razlika u kalorijama je više od duplo veće u korist današnjih. O ostalim efektima po zdravlje, drugom prilikom, ali moram da napišem da je ukus bio drugačiji, puno drugačiji…

Još o „uzrocima gojaznosti i lečenju“

U ordinaciji ponekad čujem od roditelja da misle da će se gojaznost rešiti sama od sebe, porastom telesne visine. „Izrašće, i ja sam bio/la gojazna“. Zaista, ako je dete u adolescenciju ušlo sa normalnom telesnom uhranjenošću i dobilo mali višak kilograma, to ne mora da znači postojanje problema. Ukoliko dete nije smanjilo fizičku angažovanost, niti konzumira više hrane, usled nestabilnog hormonskog statusa može doći do povećanja telesne mase i tada govorimo o adolescentnoj gojaznosti, koja uz male nutritivne korekcije i porastom telesne visine najčešće prođe bez posledica na kasniju uhranjenost.

Ukoliko je dete gojazno i pre adolescencije, a tokom tog perioda nastavilo da dobija u težini problem se neće rešiti samo izrastanjem. Moram da napomenem, da je pored „dete ne jede puno“  ili „dete jede malo“ razloga gojaznosti, druga najčešća zabluda roditelja u shvatanju nastanka i lečenja gojaznosti kod dece upravo ta da će porast telesne visine rešiti problem.

Saglasna sam da genetika može uticati na očekivanu telesnu visinu, težinu, kao i da postoji sklonost ka gojaznosti. Ali, ako genetiku podržite sa lošim nutritivnim navikama, šta je uzrok problema? Tačno: loše nutritivne navike. Genetika je karta za bioskop, ali vi možete da birate i ne odete u bioskop, već u šetnju, zar ne? Dakle, dragi roditelji, ne gubite dragoceno vreme samo čekajući da dete poraste, već lečite gojaznost.

Postoji i emotivna strana cele priče o gojaznosti kod dece, koja je često razlog odustajanja roditelja od promena, što samim tim demorališe i dete, a to je izjava „Pa, meni je žao da mu/joj branim da jede“.  Pri tome se reč “zabrana” kao predlog nije čula u ordinaciji…

Ali, priče su različite, kao i ljudi. „Ko hoće – nađe način, ko neće – nađe razlog“ (u prilogu  pročitajte korisne predloge, kao i definicije i smernice). Veoma sam ponosna što je puno više osoba koje su našle način.

Ima li izlaza? Šta uraditi? Kako?

Rešenje postoji, naravno i to u vidi medicinske nutritivne terapije gojaznosti. Ona podrazumeva sledeće korake:

  • Individualni pristup svakom gojaznom detetu u cilju otkrivanja uzroka gojaznosti
  • Uzimanje nutritivne lične i porodnične anamneze
  • Utvrđivanje uhranjenosti i drugih parametara
  • Izrada individualog plana ishrane
  • Davanje preporuka o nabavci namirnica i pripremi hrane
  • Kontrole, kontrole, kontrole…

Svaka od navedenih stavki zahteva posebnu pažnju, obuhvata složen skup aktivnosti, pa zato i poseban prilog. Ali, sam ih ipak navela da steknete uvid u korake koji su neophodni i ne mogu se preskakati.

Pet najčešćih pitanja o gojaznosti kod dece

  1. Da li je gojaznost kod dece oboljenje?

Jeste, ima svoju šifru u Međunarodnoj klasifikaciji oboljenja. Dijagnoza gojaznosti se postavlja prema definisanim kriterijumima, baš kao i svako drugo oboljenje.

  1. Da li gojaznost kod dece treba lečiti?

Obavezno, kao i bilo koja druga bolest zahteva intervenciju. Neizlečena gojaznost u detinjstvu ostaje problem za ceo život. Već u stadijumu predgojaznosti bi trebalo intervenisati kako ne bi došlo do gojaznosti.

  1. Zašto treba lečiti gojaznost kod dece?

Osnovni razlog zašto gojaznost treba lečiti jeste taj što 60 do 80% gojazne dece školskog uzrasta ostaje gojazno u odraslom uzrastu. Dalje, to jedno oboljenje (gojaznost) predstavlja značajan faktor rizika za razvoj mnogih drugih nezaraznih bolesti, kao što su: dijabetes, hipertenzija, hiperlipoproteinemija, bolesti koštano – zglobnog sistema i dr. Bolje je lečiti uzrok, nego kasnije i uzrok i posledice.

  1. Da li je gojaznost kod dece izlečiva?

Jeste! Da li je lečenje lako? Nije! Da li je moguće? Jeste!

Divno mi je kada sretnem svoje pacijente koji su kao deca imali problem. Sada idu u srednje škole, na fakultete i niko, baš niko ko ih ne poznaje iz mlađih dana, ne bi rekao da su ikada imali problem sa težinom. Bravo za sve njih i njihove porodice! Ključne reči: ljubav, podrška, posvećenost, upornost, istrajnost…

  1. Da li gojaznost kod dece, ako se ne leči, ostavlja posledice u odraslom dobu?

Nelečena gojaznost ostavlja mnogobrojne posledice na više aspekata: zdravstveni, emocionalni, društveni i dr. Koje su zdravstvene posledice nelečene gojaznosti u adolescentnom uzrastu pročitali ste u odgovoru na pitanje “Zašto treba lečiti gojaznost kod dece?” Nisu za zanemarivanje posledice gojaznosti koje se odnose na društveni segment, poput: izbora zanimanja, radnu sposobnost, produktivnost itd. Emocionalni segment je takođe veoma bitan: samopouzdanje, emotivna stabilnost, odnosi: kolegijalni, drugarski, partnerski…

Srećno i prijatno vam želim bilo da ste na preventivnnom delanju ili putu promene,

Snežana